Cianobakterije !

Modrozelene cepljivke (Cyanobacteria, oko 2000 poznatih vrsta) spadaju među prokariote (organizme bez stanične jezgre) i zato su bliže bakterijama nego algama. U akvariju većina cijanobakterija pripada rodu Oscillatoria (takozvane „njihajuće alge“, koje i pod mikroskopom izvode pokrete). Pod mikroskopom ih možemo prepoznati po tome što nemaju vidljivu staničnu jezgru, a nedostaju im i stanični organeli: mitohondriji, Golgijev aparat i kloroplasti.

U izuzetno kratkom vremenu sluzava, modrozelena, ponekad modrocrna masa može prekriti biljke, dekoraciju i pijesak.
Upravo s tim „algama“, koje zapravo uopće nisu prave alge, mnogi akvaristi imaju velike probleme. Cijanobakterije, koje imaju vrlo neugodan miris, vrlo je jednostavno ukloniti.

„Svi vodeni parametri su u zelenom području, nitrat i fosfat praktično na nuli“ – tako i slično često glase izjave akvarista koji imaju probleme s modrozelenim „algama“. Tada se brzo nađu ljudi s dobrim savjetom da upravo gnojenje tim tvarima pomaže u borbi protiv modrozelenih cepljivki. U mnogim slučajevima to pomaže, no pogrešno je vjerovati da takvo gnojenje izravno djeluje protiv modrozelenih „algâ“. U tim posebnim slučajevima zapravo od nedostatka dušika i fosfata posebno pate brzorastuće vrste biljaka. Njihovim dodavanjem biljke ponovno mogu rasti i ponovno postaju konkurencija algama u akvariju. Izravna borba protiv modrozelenih cepljivki na ovaj način praktično je nemoguća. Akvarist koji u akvariju ima malo brzorastućih biljaka na ovaj će način u kratkom vremenu još povećati masu modrozelenih cepljivki.

Vezanje atmosferskog dušika?
Što je s onim slučajevima kada u akvariju imamo najbolje uvjete, a ipak se pojave neugodne modrozelene „alge“? Neki akvaristi kažu da je krivo takozvano vezanje dušika, koje modrozelene „alge“ mogu vezati iz zraka. Doista su na to sposobne. Ali mogu li ga vezati u normalnim uvjetima u akvariju? Najvjerojatnije ne mogu, jer je vezanje dušika proces koji zahtijeva veliku potrošnju energije i treba anoksične, ako ne i anaerobne uvjete. Ako u akvariju dođe do takvih uvjeta, tada su modrozelene „alge“ najmanji problem.

Tko istražuje mikroskopom, sigurno je u prednosti: proces vezanja najčešće se odvija u posebnim debelostijenim, bezbojnim i fotosintetski neaktivnim heterocistama. Ako se pod mikroskopom ne pronađu takve stanice, nego samo obične, modrozelene, može se vjerovati onome što se vidi i zaboraviti na bilo kakvo vezanje dušika u vlastitom akvariju. Najnovija istraživanja potvrđuju postojanje Oscillatoria koja može vezati i N2 te nema vidljive heterociste. Međutim, određivanje ove vrste (vrsta) i dokaz da su u akvariju većinska vrsta vjerojatno će još dugo biti teško ostvarivo. Kao i prije, u praksi treba uzeti u obzir da cijanobakterijama za izbijanje treba dovoljno hranjivih tvari te da samo u posebnim uvjetima mogu vezati atmosferski dušik. Još nešto govori protiv vezanja dušika: za bujanje je uz dušik važna i znatna količina fosfata. Toga, u usporedbi s molekularnim dušikom, nema u dovoljnoj količini. Kad bi cijanobakterije imale mogućnost da pod minimalnim uvjetima vežu dušik i fosfat, nalazili bismo ih i u najčišćim prirodnim vodama. Ali to definitivno nije naš slučaj.

Biljke s velikim listovima, sporo rastuće biljke iz kojih rastu „zračni“ korijeni koji crpe hranjive tvari, nikada nisu dovoljna konkurencija modrozelenim algama.
Ako više biljke ne rastu, odnosno rastu vrlo sporo, a nitrata i fosfata ima u dovoljnoj količini, modrozelene alge mogu rasti u nevjerojatnim količinama.

Kako se riješiti modrozelenih „algâ“? Odgovor: zamračenje.
Potpunim, višednevnim zamračenjem često se uspije uništiti modrozelene „alge“. No ako mislimo da smo pobijedili bez daljnjih popratnih mjera, možemo se za nekoliko dana ili tjedana iznenaditi ponovnim izbijanjem. Ubrzo nakon zamračenja mora uslijediti nekoliko velikih izmjena vode.

Upute za uspješnu provedbu uništavanja modrozelenih algi:

1. Velika izmjena vode (cca 70%).
2. Uključite prozračivanje.
3. Isključite eventualno dodavanje ugljikova dioksida (CO2).
4. Akvarij potpuno zamračite na 6 do 7 dana (isključite svjetlo, stakla i stakleni poklopac zamračite dekom, papirom itd.) tako da nema dotoka dnevnog svjetla.
5. Ako su u akvariju mlade ribe, hranite ih svaki drugi dan vrlo malim količinama i u vrlo kratkom vremenu. Inače ribe nemojte hraniti.
6. Kod vrlo jakog napada modrozelenih algi potrebna je 50% izmjena vode svaka 3 ili 4 dana. Tijekom postupka neka ne bude prisutno jako svjetlo.
7. 6. ili 7. dan ponovno uključite rasvjetu.
8. U sljedeća dva dana svaki put zamijenite 90% vode.

Ako preskočite točku 8., sav je trud bio uzaludan.

Cijanobakterije u akvariju gotovo su uvijek vrste Oscillatoria - „gugajuće alge“. Pod mikroskopom ih možemo prepoznati u obliku zamršenih, rahlih,
tankih niti koje izvode blage (uz malo mašte) „gugajuće“ pokrete.

Zašto različite cijanobakterije ponekad rastu na sasvim posebnim mjestima, primjerice među brzorastućim biljkama ili u tepihu od Riccie, a drugdje u akvariju ne? Moguće objašnjenje bilo bi, primjerice, da se možda dio cijanobakterija prilagodio na ekstremno malo hranjivih elemenata u vodi. Moguće je da ovdje govorimo o pravoj „čistovodnoj“ vrsti (?). Među listovima plutajućih biljaka pronalaze svoje postojanje u visoko specijaliziranom okruženju: puno svjetla, malo gibanja vode i voda toliko siromašna hranjivim tvarima da nijedan konkurent nema ni najmanju šansu za preživljavanje.

Međutim, budući da je u akvariju s ribama malo vjerojatno očekivati tako malo hranjivih tvari među listovima plutajućih biljaka, druga je interpretacija vjerojatnija: površine, odnosno granične površine, imaju negativan naboj i privlače organske tvari kao magnet.* Također i najsitniji listići Riccie imaju takve površine, kao što je površina vode, te na sebi stvaraju biofilm u kojem se razvijaju druga mikroskopska bića, a u našem slučaju i cijanobakterije. Prvu teoriju moramo odbaciti jer se pokazalo da lagani biofilm od cijanobakterija sadrži istu vrstu, dakle Oscillatoria sp.

Iznenadila je i teorija da visoke koncentracije hranjivih tvari na površinama, kako je navela Diana Walstad u gore navedenoj teoriji, ne stvaraju negativan naboj, nego postoje drugi vjerojatniji razlozi.** Neosporna je sama visoka koncentracija hranjivih tvari.

I u vodama u prirodi stvara se višak hranjivih tvari u svim oblicima, biofilm od bakterija (i cijanobakterija) i drugih malih živih bića.
U akvarijima se često stvara površina/opna u obliku monokulture, primjerice od cijanobakterija ili željeznih bakterija. Oboje ukazuje na višak hranjivih elemenata u vodi.

Željezne bakterije pri bogatoj ponudi dvovalentnog željeza pojavljuju se u obliku filma koji je sastavljen isključivo od željeznih bakterija.
I ovdje vrijedi: velika količina hranjivih tvari i dovoljno kisika idealni su za rast bakterija.

* Djelomično sažeto prema autorici Diani Walstad, "Das bepflanzte Aquarium".

** Markus LÖHNER i Robert MIEHLE u "Grünen Brett" 2006.

Izvor: sa svojim skromnim znanjem njemačkog trudio sam se prevesti sastavak Bernda Kaufmana.

Moja iskustva

I ja sam imao velike probleme s cijanobakterijama. Na početku nisam imao pojma o gnojenju, odnosno o nedostatku hranjivih elemenata u vodi. Također sam imao premalo brzorastućih biljaka u akvariju. Uz mojih 324 W i cca 330 litara neto volumena vode te dodavanje CO2, biljke su prvih nekoliko tjedana rasle odlično. No zatim se rast brzo zaustavio, pojavila se masa različitih algi, među njima i modrozelenih. Pokušao sam sa zamračenjem, naravno prekratko i s premalom izmjenom vode, pa je to donijelo samo djelomične rezultate.

Nakon tog zamračenja nisam posadio dodatne biljke. Testovi su pokazivali idealne vrijednosti nitrata i fosfata – 0. Dakle, po svoj logici i uz moje manjkavo znanje počeo sam dodavati fosfate, nitrate i mikroelemente. Učinak je bio porazan pa sam prestao s gnojenjem. Zašto poraz? Zato što u akvariju nije bilo dovoljno biljne mase, strujanje vode je bilo premalo, svjetlo izuzetno jako i CO2 u izobilju; a hranjivih tvari u akvariju također je bilo u izobilju. Po savjetima sam počeo dodavati biljke i uspjeh je bio više nego očit. Modrozelene „alge“ nestale su za manje od tjedan dana. Ostale su još alge drugih vrsta. Njih sam se riješio na univerzalan način: s puno biljaka i (neki se sa mnom neće složiti) visokom, kontroliranom koncentracijom CO2 (30–35 mg/l) te minimalno 50% izmjenom vode 1× tjedno. Ribe se u tim uvjetima ponašaju potpuno normalno.

No treba biti oprezan. Unatoč tome što u akvariju ima jako puno biljaka, može doći do izbijanja algi. To mi se dogodilo. Biljke nisu imale dovoljno hranjivih tvari. Ti su izbijanja vrlo jaka u akvarijima s jakim svjetlom. Dakle, snažno osvijetljeni akvariji s puno biljne mase i dodavanjem CO2 nužno trebaju gnojenje mikro i makro elementima. Moramo biti svjesni da biljke uvijek prestižu alge – ali samo ako ih ima dovoljno i ako imaju dovoljno svih tvari koje trebaju za rast. Ne smijemo zaboraviti ni amonijak. Amonijak je otrovan ribama, a alge ga, uz biljke, posebno vole. Zato je vrlo preporučljivo imati manje riba u takvim akvarijima, jer svojim izmetom stvaraju taj element, redovito čistiti akvarij te također redovito čistiti filter, cijevi itd. O problemima s algama u slabije osvijetljenim akvarijima pisat će neki drugi, iskusniji kolega akvarist.

J.Š. (forum Akvazin 2007)

_{**Sadržaj je izvorno na slovenskom jeziku, a trudili smo se osigurati što kvalitetniji prijevod. Unatoč pažljivoj provjeri, moguće su manje pogreške.}